Retko se u istoriji ratova dešava da komandant jedne strane pred sukobom upozori protivnika i da tako izbegne sukob sa nesagledivim posledicama

Nakon proboja Solunskog fronta Austrougarskoj je odzvonilo. Ona je sa Italijom potpisala primirje u novembru 1918. godine nakon čega se njene trupe povlače ka Austriji i Mađarskoj. U stopu za njima nastupali su Italijani čiji cilj je bio zaposedanje što više teritorija.

U tome bi i uspeli da u Ljubljanu vozom nisu stigli srpski vojnici koji su boravili u zarobljeništvu u Austriji. Naime, 5. novembra 1918. u Ljubljanu stiže oko 470 oficira i 800 vojnika srpske vojske koji su se vraćali iz logora Grinding. Najstariji po činu bio je konjički potpukovnik Stevan Švabić kojeg su zamolili da ostane u Ljubljani kojom su vladali bezakonje i strah.

Švabić je odlučio da prekine putovanje ka Srbiji i naoruža vojsku pod njegovom komandom. Formirao je 26. pešadijski puk, jačine oko 2.000 ljudi koji je u tom trenutku pripadao srpskoj vojsci. U njegovom sastavu su bila dva pešadijska bataljona, jedan konjički eskadron, dve topovske baterije i jedna mitraljeska četa. Tokom narednih dana, stiglo je dodatno pojačanje, ponovo u vidu Srba koji su se vraćali iz zarobljeništva.

Nakon što je uspostavio red u Ljubljani i okolini, pred Švabića je postavljen ozbiljan zadatak. Italijani su nastupali od Postojne prema Logatecu i očekivalo se da ubrzo preko Vrhnike izbiju pred Ljubljanu.

Švabić nije imao instrukcije šta da radi u tom slučaju, ali je odlučio da ne odstupi. On je napisao poruku komandantu italijanske divizije, generalu Juliju Latinu koji je nastupao ka Ljubljani. Poruka je glasila:📜

Vojska Kraljevine Srbije, u ime Antante, zaposela je Oblast Ljubljane. Imam naređenje, da sprečim svaki ulazak savezničkim italijanskim trupama u zaposednutu Oblast. Biće mi vrlo neprijatno, ako u cilju izvršenja naređenja, budem morao upotrebiti oružje, za šta imam ovlašćenje. Ako bi moralo doći do prolivanja savezničke krvi, Srpska vojska skida sa sebe svaku odgovornost. Molim Komandanta da naredi da se saveznička italijanska vojska zaustavi na vododelnici Soče i Save, dok Kraljevska Srpska Vlada ovo pitanje ne reguliše sa Kraljevskom Italijanskom Vladom.✍️

Italijanskom komandantu poruku je odneo kapetan Milan Nešić, budući profesor Univerziteta u Beogradu i gradonačelniku Beograda. Kada se vratio u Ljubljanu on je doneo poruku je da je general Latino pristao na zahtev srpske strane i da je zaustavio napredovanje svojih jedinica. Nije naredio i povlačenje zbog čega su srpske trupe morale manevrima da blokiraju svaki pokušaj daljeg italijanskog napredovanja ka Ljubljani.  

Stevan Švabić je na taj način sačuvao centralne delove Slovenije i što je još važnije, omogućio Slovencima da se izbore za severnu granicu. Dok su im Srbi čuvali leđa prema Italijanima, trupe sastavljene od slovenačkih dobrovoljaca pod komandom majora Rudolfa Majstera, uspele su da se izbore za granicu prema Štajerskoj i odbrane Maribor.  Da se to nije dogodilo, uz već spomenutu blokadu Italijana prema Ljubljani, od Slovenije bi u najboljem slučaju ostao deo oko Celja.

Stevan Švabić je rođen 1. novembra 1865. godine u Božurnji kod Topole. Bio je učesnik Srpsko-bugarskog rata 1885. godine, zatim oba Balkanska i Prvog svetskog rata.  Švabić je bio ađutant prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića, komandanta Prve armije u vreme balkanskih ratova tokom 1912. i 1913. godine. U Prvom svetskom ratu, 1915. godine, kao komandant puka u borbama u dolini reke Morave, on je ranjen i zarobljen. Zbog rana je ostao hrom. Zarobljeništvo je proveo kod Salcburga.

Autor: redportal.rs